…“-Znaš li oče, otkud su brda, doline rijeke i sve to?
-Ti znaš?
-Znam. To je od velike patnje koju trpi Zemlja.
U bolima je uzdisala i nadizala grudi, tako su nastala brda. Rijeke što izviru poljanama suze su iz srca zemlje. More što buči jauk je njezine duše kad je stisnu zatajene muke. Cvijeće – njezine su tugaljive misli iz neispunjenih sanja… Zeleno grmlje samo su njezine slutnje na kojima pjeva svoju nadgrobnu pjesmu kad vjetar šušti lišćem. U patnji miruje Zemlja. Zimi se pokriva bijelim plaštem od pahuljica da pod njim podnosi ledeni san, na postelji svoje žalosti. I zvjezdice gore dršću kad gledaju njezine patnje…
Samo sunce je katkad grije od samilosti…”  Marija Jurić Zagorka

…“-Znaš li oče, otkud su brda, doline rijeke i sve to?
-Ti znaš?
-Znam. To je od velike patnje koju trpi Zemlja.
U bolima je uzdisala i nadizala grudi, tako su nastala brda. Rijeke što izviru poljanama suze su iz srca zemlje. More što buči jauk je njezine duše kad je stisnu zatajene muke. Cvijeće – njezine su tugaljive misli iz neispunjenih sanja… Zeleno grmlje samo su njezine slutnje na kojima pjeva svoju nadgrobnu pjesmu kad vjetar šušti lišćem. U patnji miruje Zemlja. Zimi se pokriva bijelim plaštem od pahuljica da pod njim podnosi ledeni san, na postelji svoje žalosti. I zvjezdice gore dršću kad gledaju njezine patnje…
Samo sunce je katkad grije od samilosti…”  Marija Jurić Zagorka