Lijepo je kada nas posjete naši umirovljenici i još pri tom imaju dara svoje dugogodišnje iskustvo podučavanja pretočiti u stihove.

Jelena Ćelić, umirovljena učiteljica Hrvatskog jezika, razveselila je učenike 5. a razreda družeći se s njima na jednom školskom satu. Neprocjenjivo učiteljsko iskustvo, posvećenost knjizi, uronjenost u riječi okupirali su učeničku pažnju. S interesom su slušali stihove pjesama bliskih njihovom poimanju svijet. Naime, pjesnikinja je svaku pjesmu popratila pričicom o trenutku nastanka i osobi kojoj je posvećena. Snagu, čaroliju, pustolovinu poetske riječi nije trebalo tražiti. Nametnule su se atmosferom.

U vješto sročenim stihovima o školi, učiteljima, tegobama učenja, omiljenim pričama, filmskim junacima… prepoznaju se sve generacije.

Pjesmu „Kad ne bi bilo škole“ Jelena je posvetila svom unuku Ivanu kao poticaj i podršku. Na kraju nastavne godine i našeg druženja svi ponavljamo stihove:

U glavu puno pameti stane

samo treba tražiti više –

nikada manje.

Trčati do kraja

mišiće i vijuge napeti

                              NE ODUSTATI, ZAPETI!

Hvala Jeleni što se odazvala pozivu svoje davne učenice, učiteljice Hrvatskog jezika Marine Burđelez.