U hrvatskoj se školi ocjenjuje neznanje. To je paradigma u kojoj su odrastali naši djedovi, očevi, mi, a izgleda i naša djeca. Treba je promijeniti, za početak bar u glavama.

Škola je mjesto na kojem  čujemo brojne informacije od kojih, vjerovali ili ne, 80% zaboravimo. Umjesto zapamćivanja činjenica do kojih u ovoj eri interneta  dolazimo u trenutku, moramo inzistirati na učenju učenja, kreativnosti, socijalnim vještinama, razvijanju  potreba za novim spoznajama. Zainteresirati ih, to je možda najveći izazov.

Djeca koja imaju loše ocjene nemaju nužno nižu inteligenciju. U tom krugu djece možemo (znam to iz prakse) naći i one iznadprosječno inteligentne. Što im se dogodilo? Kako? Kada?

Svako dijete polaskom u školu želi učiti, biti uspješno, dobivati dobre ocjene. Kada se to ne dogodi, kad se zaredaju neuspjesi ono razvije naučenu bespomoćnost, a to je psihološki termin kojim označavamo one koji su se prestali truditi. To su djeca koja na prvu prepreku i prije nego bilo što probaju, odgovaraju s „NE ZNAM!“ Protiv takvog izgrađenog stava se teško boriti. Lakše ga je prepoznati u korijenu sasjeći, ne dati da se razvije.

Što vi pamtite iz osnovne škole? Koju lekciju? Koje učitelje? Pamtimo odnose. Pamtimo kad nam je netko stavio ruku na rame i rekao: “Ti to možeš“, ili kad nam se sarkastično nasmijao i rekao: “Ništa od tebe“. Takve nam rečenice mogu odrediti život.

Stoga kad se obraćamo djeci, moramo misliti o  učincima naših riječi. Ne govoriti nikada nešto što sami ne bi voljeli čuti. Kad god možemo, dobro je ponuditi izbor. Nije lako, ali se isplati. Jača moć djece, osjećaju se važnima. Osjećaj važnosti daje vjetar u jedra. Uvažiti ih. Njihove osobnosti.

Ne moramo svi biti jednaki jer jednakih nema. Svi smo jedinstveni i neponovljivi. Ako je netko dobar u pismenom uratku, a usmeno blokira, dopustite mu da odgovara pismeno. Sjećam se, u mojim je školskim danima, jedan učenik bi pri usmenom odgovaranju stao između dvije klupe, i dok bi odgovarao rukama bi dodirivao obje. Većina učitelja bi to tolerirala, ali jedan nije. Zabranio mu je to „mahanje rukama“ i ovaj bi blokirao i dobio jedinicu. Nije shvatio da je to njegov način kanaliziranja velike treme koju je imao pri odgovaranju.

Ako imate slično dijete u razredu, dopustite mu da se izrazi kako mu je najlakše. Nedavno mi je jedna djevojčica (koja je u pubertetu i misli da je najdeblja na kugli zemaljskoj) rekla: „Kad izađem odgovarati pred ploču počne mi  šumiti u ušima, zacrvenim se i ne znam ni kako se zovem. A oni očekuju da odgovaram“.

Kruti sustav se može omekšati našim stavom i malim korekcijama. U razredu sami određujemo pravila. Sve što uradimo za dobrobit učenika je ispravno. Rijetko pitamo djecu za njihovo mišljenje. To je osnova za razumijevanje tih novih generacija. Upoznati ih, čuti što ih dira, pokreće, blokira. Tako lakše dolazimo do njih i otvaramo svoja vrata njima.

Jedna učiteljica u mirovini rekla mi je da na kraju svakog polugodišta da anonimnu anketu i traži od djece da  kažu što im se sviđa, a što ne u njenom radu. Kaže da je od njih puno naučila. Shvatila je da ne može uvijek objektivno ocjenjivati. Zato bi u razredu imenovala žiri od 3 učenika (jedan odličan, drugi dobar i treći lošiji iz njenog predmeta). Taj joj je žiri pomagao kod ocjenjivanja. Svi učenici  iz razreda su bili žiri i jako su voljeli tu svoju ulogu i bili su pošteni pri ocjenjivanju. Ti učenici su imali moć.

Stalno moramo raditi „na sebi“, čitati, biti otvoreni novim izazovima i ponekad priznati sebi i drugima da to ne znamo ili da nam nešto ne uspijeva. Naš  je posao jedan od važnijih za čovječanstvo. Svi ti mladi ljudi čine baš onakvo društvo u koje i mi ugrađujemo dio vlastitog mozaika. Zato se moramo potruditi.

I kao što veliki G. B. Show reče: NISAM UČITELJ, TEK SUPUTNIK  KOJEG STE ZAMOLILI DA VAM POKAŽE SMJER. A svi znamo da se od suputnika najbrže uči.

Literatura koja može pomoći: -TEORIJA IZBORA, KVALITETNA ŠKOLA I NASTAVNIK U KVALITETNOJ ŠKOLI od GLASERA (za početak...).

U trenutku kad u centru interesa naše škole bude dijete, sa svim njegovim potrebama i mogućim potencijalima, moći ćemo govoriti o inkluzivnoj školi. Put je dug, ali moguć. Od naših koraka ovisi koliko ćemo se približiti njemu. Škola bez prisile, neuspjeha, škola u kojoj se svi osjećamo dobro i učimo jedni od drugih. Takvu školu,vjerujem - svi želimo.

SRETNO NAM NA PUTU DO ISTE…